Video igre i demencija
Gejming i zdravlje

Video igre i demencija: Više druženja i manje uznemirenosti

Danica Manojlovic

Video igre i demencija verovatno nisu spoj na koji prvo pomislite kada govorimo o ljudima starije životne dobi. Igre se i dalje uglavnom vezuju za decu, tinejdžere i odrasle, dok se kod starijih mnogo češće govori o televiziji, ukrštenim rečima, kartama ili društvenim igrama. Novo istraživanje pokazuje da digitalne igre ipak mogu da imaju zanimljivo mesto i u životu ljudi koji već žive sa demencijom.

Studija objavljena 21. oktobra 2026. u časopisu BMC Geriatrics pratila je 24 osobe sa blagom do umerenom demencijom koje su tokom 20 nedelja učestvovale u grupnom igranju digitalnih igara. Igrali su po 30 minuta dva puta nedeljno, u malim grupama od tri do pet osoba. Igre su birane prema tome šta učesnicima prija a težina se prilagođavala njihovim mogućnostima.

Rezultati nisu pokazali poboljšanje pamćenja niti značajnu promenu simptoma depresije. Ipak, istraživači su zabeležili smanjenje fizičke uznemirenosti koja nije bila agresivna, dok su članovi porodice i negovatelji opisivali više uživanja, društvenog kontakta i mentalne stimulacije tokom igranja.

Nisu igrali sami

Jedan od najvažnijih detalja istraživanja jeste način na koji je gejming organizovan. Učesnici nisu dobili tablet i bili ostavljeni da sami provode vreme uz ekran. Igrali su zajedno, u malim grupama, uz osobu koja je vodila sesiju i prilagođavala aktivnosti njihovim mogućnostima. Korišćena je platforma Obie Technology, napravljena za interaktivne aktivnosti. Sesije su trajale pola sata i održavale su se dva puta nedeljno tokom pet meseci. Izbor igara se prilagođavao interesovanjima učesnika, dok se težina menjala kako zadatak ne bi bio ni previše jednostavan ni toliko težak da izazove frustraciju.

Kada govorimo o ljudima sa demencijom je bitno da cilj nije da neko savlada komplikovane kontrole, pamti desetine pravila ili postigne što bolji rezultat. Igra treba da pruži aktivnost u kojoj osoba može da učestvuje, reaguje, komunicira sa drugima i ima osećaj da nešto radi, umesto da samo pasivno posmatra sadržaj.

Pamćenje

Ovde treba veoma jasno odvojiti ono što je istraživanje pokazalo od onoga što bismo voleli da pokaže. Posle 20 nedelja naučnici nisu pronašli značajno poboljšanje na testovima kojima su proveravali kognitivne sposobnosti učesnika. Nije zabeležena ni značajna promena kod većine drugih problema koje su pratili, uključujući simptome depresije i različite promene ponašanja. I zato ne treba zaključivati da video igre popravljaju pamćenje kod osoba sa demencijom. Ova mala studija takav rezultat nije dobila, niti pokazuje da igranje može da uspori ili zaustavi samu bolest.

Ono što se promenilo bilo je mnogo konkretnije. Kod učesnika je nakon programa bilo manje fizičke uznemirenosti bez agresivnog ponašanja. Autori zbog toga smatraju da grupno igranje može da donese kratkoročnu korist u ponašanju kod nekih ljudi sa blagom ili umerenom demencijom.

Važno je zabaviti se

Kod bolesti kao što je demencija lako je da svaku aktivnost počnemo da posmatramo isključivo kroz pitanje da li će popraviti rezultat na nekom testu. Ipak, svakodnevni život osobe ne sastoji se samo od pamćenja i medicinskih pokazatelja. Razgovori sa porodicama i negovateljima pokazali su da su oni kod učesnika primećivali uživanje, mentalnu stimulaciju i više prilika za društveni kontakt. Istraživači su upravo te stvari izdvojili među mogućim koristima programa.

Za osobu koja živi sa demencijom mogućnost da se uključi u grupu, reaguje na ono što se događa na ekranu, nasmeje se ili zajedno sa drugima završi zadatak može da bude vredna i kada se rezultat testa pamćenja nije promenio. Tu video igra prestaje da bude samo zabava namenjena mlađima i postaje još jedan način da se napravi aktivnost oko koje ljudi mogu da se okupe.

Gejming u poznim godinama

Još uvek postoji stereotip da igranje izoluje čoveka. To može da se dogodi kada gotovo svaka slobodna aktivnost nestane pred ekranom, ali sama tehnologija ne određuje da li će iskustvo biti društveno ili usamljeno. U ovom istraživanju je upravo grupa bila važan deo programa. Ljudi sličnog stepena demencije igrali su zajedno dok su istraživači birali aktivnosti prema njihovim interesovanjima i mogućnostima.

Takav pristup može da bude posebno zanimljiv u dnevnim centrima i ustanovama za starije osobe. Umesto da digitalni ekran bude još jedan televizor koji svi gledaju, može da postane nešto na šta ljudi zajedno reaguju. Neko treba da pronađe predmet. Drugi da napravi pokret. Treći možda prvi shvati šta igra traži. Razgovor tada nastaje oko same aktivnosti a ekran postaje povod za kontakt, umesto prepreke između ljudi.

Višestruka korist

Istraživači su razgovarali i sa ljudima koji svakodnevno brinu o učesnicima. Njihova iskustva su bila važan deo studije jer demencija ne utiče samo na osobu koja ima bolest. Veliki teret često nose partneri, deca i drugi članovi porodice.

Negovatelji su opisivali zadovoljstvo programom i smatrali da su njihovi bližnji tokom sesija dobijali priliku za zabavu, druženje i mentalnu aktivnost. To ne znači da pola sata gejminga rešava teret brige o osobi sa demencijom. Može ipak da napravi period dana u kojem postoji drugačija vrsta interakcije od one koja se stalno vrti oko lekova, obroka, higijene ili podsećanja šta treba uraditi.

Kada bolest počne da određuje veliki deo porodičnog života, aktivnost u kojoj je osoba ponovo učesnik a ne samo neko o kome treba brinuti, može da ima posebnu vrednost.

Rano je za zaključke

Studija je mala i njene rezultate ne treba širiti na sve ljude sa demencijom. U njoj su učestvovale samo 24 osobe a nije postojala posebna druga grupa ljudi sa demencijom koja bi tokom istih 20 nedelja nastavila bez ovakvog programa. Zbog toga ne možem da se sa sigurnošću kaže da je upravo gejming izazvao smanjenje uznemirenosti. Promene mogu da budu povezane sa samim igranjem, društvom, pažnjom koju su učesnici dobijali tokom sesija ili kombinacijom više stvari.

Važno je i to što su autori svoj rad nazvali preliminarnim. Rezultati predstavljaju dobar razlog da se ovakav pristup proveri na mnogo većem broju ljudi uz poređenje sa drugim aktivnostima i duže praćenje. Rad je finansirao Virginia Center on Aging, dok su autori naveli da nemaju sukob interesa.

Iz ove studije ne treba izvući zaključak da porodica treba da kupi konzolu osobi sa demencijom i očekuje poboljšanje bolesti. Mnogo je korisnije videti je kao prvi signal da dobro izabrane digitalne igre u grupnom i prilagođenom okruženju mogu da budu još jedan oblik kvalitetne aktivnosti.

Nije svaka igra dobar izbor

Ako se gejming koristi kod starijih ljudi, posebno kod osoba sa demencijom, važniji od grafike i popularnosti postaju jednostavnost i osećaj uspeha. Komplikovane kontrole, mnogo menija, sitan tekst i veliki broj pravila vrlo lako mogu da naprave suprotan efekat i izazovu frustraciju. Novo istraživanje je upravo zato koristilo igre koje su se birale prema interesovanjima učesnika, a težina se prilagođavala njihovim sposobnostima.

Ista logika može da se primeni i van istraživanja. Neko ko nikada nije držao kontroler verovatno neće uživati ako ga odmah stavite pred igru koja zahteva deset tastera i brzo pomeranje kamere. Mnogo bolji početak mogu da budu jednostavni pokreti, poznata pravila i iskustvo koje može da se deli sa drugom osobom. Najvažnije je pratiti reakciju osobe. Ako igra izaziva zbunjenost ili nervozu, nema nikakvog razloga insistirati samo zato što je nešto digitalno i novo.

Video igra ne mora da čini čuda!

Ovo istraživanje je možda najzanimljivije upravo zato što njegov najbolji rezultat nije bio ono što se obično traži od ovakvih eksperimenata. Pamćenje se nije značajno poboljšalo, ali su se pojavili drugi znaci koristi. Učesnici su imali manje fizičke uznemirenosti bez agresije, dok su porodice govorile o uživanju, stimulaciji i društvenom kontaktu. Kod progresivne bolesti ne mora svaka dobra aktivnost da vrati izgubljenu sposobnost da bi bila vredna. Nekada je dovoljno da jedan deo dana učini prijatnijim, podstakne čoveka da reaguje i pruži mu još jedan razlog da nešto radi zajedno sa drugima.

Video igre su decenijama uglavnom pravljene za mladu publiku. Kako generacije koje su odrastale uz njih stare, biće sve normalnije videti kontroler, ekran ili interaktivnu igru i u dnevnim centrima za starije. I možda gejming neće rešiti demenciju ali ovo malo istraživanje ipak pokazuje da može da ponudi nešto što je takođe važno: aktivnost, kontakt i trenutak uživanja.

Igre koje preporučujem

Kod ove teme posebno je važno da preporuke ne shvatite kao terapiju. Nijedna od ovih igara nije namenjena lečenju demencije i ne postoji dokaz da će komercijalna video igra zaustaviti gubitak pamćenja. Biram ih zato što imaju elemente slične onome što je u novoj studiji bilo važno: jednostavne zadatke, mogućnost igranja sa drugima, jasnu povratnu informaciju i prostor da se težina prilagodi osobi koja igra.

Nintendo Switch Sports mi je prvi izbor kada želim da ekran postane povod za zajedničku aktivnost a ne nešto što osobu odvaja od drugih. Kuglanje je posebno pogodno jer njegova osnovna pravila mnogi stariji ljudi već poznaju i ne moraju prvo da uče komplikovan sistem igre. Pokret kontrolerom je jednostavniji od kombinovanja velikog broja tastera a cela porodica može da učestvuje i navija. Upravo je taj društveni deo povezan sa temom istraživanja jer su negovatelji kao jednu od koristi grupnog igranja izdvojili više kontakta i zajedničkog uživanja. Ako osoba može bezbedno da stoji i pomera ruku, igra može da uključi i malo kretanja. Ako ne može, izbor aktivnosti treba prilagoditi njenim mogućnostima.

51 Worldwide Games, odnosno Clubhouse Games: 51 Worldwide Classics, ide drugim putem. U njoj se nalaze digitalne verzije kartanja, domina, šaha, dama, kuglanja i drugih poznatih igara. Za osobu koja se teže snalazi u potpuno novom virtuelnom svetu, poznata pravila mogu da budu velika prednost. Ne mora da pamti priču, mapu ili funkcije deset tastera da bi razumela šta pokušava da uradi. Posebno bih birala jednostavnije igre koje je osoba možda igrala ranije u životu jer cilj nije da dokaže koliko dobro pamti već da učestvuje i provede vreme sa drugom osobom.

Big Brain Academy: Brain vs. Brain ima kratke zadatke zasnovane na prepoznavanju oblika, brojeva, slika i jednostavnom rešavanju problema. Ovde bih bila posebno oprezna sa načinom na koji se igra predstavlja. Ne bih je nudila kao „trening protiv demencije“, jer za takvu tvrdnju nemamo osnovu. Mnogo je bolji pristup da nekoliko jednostavnih zadataka postane zajednička igra bez pritiska oko rezultata. Prednost je što zadaci kratko traju i težina može da bude različita za svakog igrača, što je veoma blisko principu korišćenom u novom istraživanju.

Just Dance može da bude zanimljiv kada osoba voli muziku i može bezbedno da se kreće. Ovde rezultat uopšte ne mora da bude glavna stvar. Poznata pesma može da pokrene razgovor, sećanje ili jednostavno želju da se rukama prati ritam zajedno sa drugima. Kod osobe sa ograničenom pokretljivošću pokrete naravno treba prilagoditi i ne insistirati na praćenju koreografije. Veza sa istraživanjem nije u tome da ples „leči“ demenciju već u kombinaciji aktivnosti, zabave i društvene interakcije.

Mario Party Jamboree bih preporučila samo kada osoba već ima nekoga ko će igrati zajedno sa njom i pomoći oko kontrola. Veliki broj mini igara znači da nisu sve podjednako pogodne, ali neke traže veoma jednostavan pokret ili izbor i traju svega nekoliko minuta. Najveća prednost je što se cela aktivnost odvija oko stola ili televizora sa drugim ljudima. Za ovu temu upravo je to važnije od toga ko će na kraju pobediti.

Kod osobe sa demencijom ne bih birala igru prema tome šta je trenutno popularno među gejmerima. Birala bih ono što joj je poznato, razumljivo i prijatno, a zatim bih pratila kako reaguje. Ako počne da se nervira, umara ili gubi interesovanje, sesija treba da se završi. Ako se smeje, učestvuje i želi ponovo da igra sa drugima, onda je igra već uradila nešto vredno čak iako nijedan rezultat na testu pamćenja nije promenjen.

Podeli

Facebook X WhatsApp Viber
Banner posle članka